Najčešći kirurški zahvati na čeljustima vezani su za bolesti zuba i njihove komplikacije. Od njih, najčešći su zahvati: vađenje zaostalog korijena zuba, odstranjenje vrška korijena zuba (apicektomija), odstranjenje impaktiranih i retiniranih zubi (odontotomija) te odstranjenje raznih cista koje se javljaju u čeljustima (cistektomija).
Kod vađenja zaostalog korijena, kliještima i polugama koje se upotrebljavaju u stomatologiji pokuša se korijen odstraniti, a ako to nije moguće tim tzv. klasičnim načinom, izvodi se kirurški rez u području sluznice čeljusti da bi se pokazala kost koja okružuje zaostali korijen. Nakon toga slijedi brušenje kosti oko korijena svrdlom koje pokreće posebni elektromotor za tu namjenu (tzv. mikromotora).Kad se odstrani dovoljno kosti oko korijena, on postane mobilan te se najčešće relativno lako izvadi kliještima i (ili) polugama.Nakon ekstrakcije, sluznica čeljusti sašije se kirurškim koncem, a šavovi se definitivno skidaju po završetku cijeljenja operativnog reza, najčešće 7-10 dana po zahvatu.
Odstranjenje vrška korijena zuba izvodi se zbog niza razloga, ali je svakako najčešći razlog kronična upala u području oko vrška korijena, terminološki poznata kao granulom zuba. Tom prigodom kanal zuba obvezno se mora ispuniti posebnim materijalima, što se može izvršiti neposredno pred operativni zahvat ili tijekom same operacije. Uvjet je da kanal bude očišćen, odnosno pripremljen od stomatologa prije samog zahvata.
I ovdje se rezom kroz sluznicu čeljusti (postoji nekoliko vrsta rezova koji se koriste) pristupa do kosti u području vrška zuba, svrdlom se brusi kost dok se sasvim jasno ne pokaže vrh korijena i upalni proces (granulom) oko njega, a zatim se vršak prepili i odstrani zajedno s granulomom. Također se pobrusi i kost oko granuloma da bismo bili sigurni u njegovo odstranjenje jer u protivnom može doći do recidiva. Sluznica na mjestu operativnog reza potom se sašije, a šavovi se odstrane naknadno.
Impaktirani su oni zubi koji nisu izniknuli zbog mehaničke zapreke na putu nicanja (najčešće drugi zub), a retinirani su oni koji nisu niknuli iz nekog drugog razloga (pogrešan smjer, predubok položaj zametka, pogrešan položaj zametka, oštećenje zametka).
U oba slučaja takve zube potrebno je odstraniti ako prave smetnje i predstavljaju prijetnju drugim zubima. Oni se dijagnosticiraju pomoću rendgenskih snimki (kojih ima više vrsta) ali je bez obzira na način i vrstu snimke, jedino bitno utvrditi njihov točan položaj i odnose sa susjednim zubima da bi se mogao planirati operativni zahvat.
Nakon toga, a opet ovisno o položaju zuba, izvodi se rez sluznice čeljusti, brušenje kosti svrdlom i prikazivanje zuba. Navedeni zahvat obično je nešto teže izvodiv u usporedbi s apicektomijom jer su tu zubi smješteni duboko u kosti i površina brušenja kosti veća je. Ponekad je zub potrebno prepiliti u dva ili više dijelova da bi se uspio odstraniti. Vađenje se izvodi na kraju operacije, polugama i kliještima. I tu se sluznica na mjestu operativnog reza sašije.
Ciste čeljusti najčešće su odontogene, što znači vezane za bolesti zuba(upalni proces u području vrška korijena ili poremećaj u određenoj fazi razvoja zubnog zametka). Puno su rjeđe one koje nastaju iz nekih epitelnih ostataka embrionalnih struktura, koje tijekom razvoja normalno nestaju.
Navedene ciste mogu izazivati različite smetnje, počevši od rasklimanih zubi kao posljedice resorpcije kosti, deformacije oblika čeljusti, upale u samoj cisti, što dovodi do velikih apscesa u području čeljusti i lica, pa do prijeloma čeljusti. Dijagnosticiraju se na rendgenskim snimkama čeljusti koje se popularno nazivaju panoramske snimke i detaljno prikazuju obje čeljusti sa svim zubima.Ako je cista manja, može se odstraniti u lokalnoj anesteziji, a ako je veća, potreban je zahvat u općoj anesteziji.
Princip je operacije da se brušenjem kosti pokaže stijenka ciste, te nakon što je učinjeni “prozor” u kosti dovoljno velik, ciste se u cijelosti izljušti pomoću kirurških instrumenata. Pri tome se može, ako je uzročnik ciste zub, učiniti i apicektomija tog zuba. Nakon cistektomije slijedi šivanje sluznice.
Svi navedeni zahvati mogu se većinom napraviti u lokalnoj anesteziji. Princip lokalne anestezije sastoji se u ubrizgavanju anestetika u tkivo na mjestu operacijskog reza (pleksus anestezija) ili u području živca koji inervira područje operativnog zahvata (provodna anestezija).
Pri tome se najčešće koristi Xylocain u obliku 2%-tne otopine s minimalnom količinom adrenalina, dovoljnom da izazove lokalnu vazokonstrikciju (stiskanje promjera krvnih žila), što umanjuje krvarenje tijekom operacije i omogućava duže djelovanje Xylocaina. U slučaju preosjetljivosti na Xylocain (što je izuzetno rijetko) koriste se alternativni lokalni anestetici. Kod nekih bolesti daje se čisti Xylocain (bez adrenalina).
U pravilu, pred zahvat u lokalnoj anesteziji dopušteno je uzeti obrok, štoviše i poželjno, jer sit pacijent luči puno manje sline u usnu šupljinu i tako ne ometa izvođenje zahvata. Bolesnik bi pred zahvat trebao biti opušten, što se može pospješiti uzimanjem manjih doza sedativa sat-dva prije. Također je poželjno neposredno pred zahvat oprati zube i (ili) učiniti toaletu usne šupljine tekućinama koje se mogu nabaviti u apoteci (Hexoral i sl.).
Poslije operacije treba uzeti dozu analgetika (ali ne acetil-salicilate zbog mogućnosti krvarenja!) jer po popuštanju lokalne anestezije znaju nastupiti bolovi. Na čeljust je poželjno izvana prislanjati vrećicu s ledom, i to u prvim satima po operaciji, jer se na taj način bitno smanjuje veličina otekline koja zna nastupiti. Potrebno je konzumirati mekšu ili kašastu hranu, koja ne zahtijeva žvakanje koje može izazvati bolove zbog trismusa (bolnog grča) žvakaće muskulature. Osim toga, kruta hrana može oštetiti šavove te dovesti do dehiscencije (otvaranja) rane. Svakako treba izbjegavati pušenje jer termički efekt dima pospješuje širenje krvnih žila, a time i krvarenje.Treba biti oprezan kod pranja zubi da se četkicom ne dodiruju šavovi, a u nekim slučajevima bolje je nekoliko dana odustati od četkanja zubi nego riskirati otvaranje rane. Općenito je potrebno čim manje, na bilo koji način, dodirivati mjesto gdje postoje šavovi. Ponekad je potrebno navedene zahvate izvesti u općoj anesteziji. Najčešće je u pitanju neoperabilan pacijent (mala djeca, osobe sa smetnjama u razvoju, patološki strah od zahvata i sl.), a često i nemogućnost otvaranja usta zbog grča žvakaće muskulature, mehanizma upale i boli. Također je kod nekih lokalizacija, zbog izuzetno teškog pristupa, kao i kod velikih procesa, kao npr. velike ciste čeljusti, potrebno operirati u općoj anesteziji.
Pri tome je princip operiranja isti kao i u lokalnoj anesteziji. I kod operacija u lokalnoj i u općoj anesteziji ponekad je potrebno pred operaciju i postoperacijski uzimati antibiotike, pri čemu treba poslušati upute kirurga.
